🚀 go-pugleaf

Izbor iz tiska - VJESNIK I VECERNJI LIST - 3. do 5. lipnja 1995.

1.STRAH OD SUKOBA S BOSANSKIM SRBIMA
2.POSAVINA KLJUC OPSTANKA
3.RAZGOVOR: DR. VLADIMIR DJURO DEGAN O SUKCESIJI I ZBIVANJIMA IZA
ZENEVSKIH PREGOVARACKIH VRATA
4.LORD OWEN - NA KRAJU NEUSPJESNOG POSREDNICKOG MANDATA

STRAH OD SUKOBA S BOSANSKIM SRBIMA
Kriza u Bosni zahtijeva mozda trijeznu glavu i odlucno
razmisljanje, ali glavni medjunarodni igraci jos su duboko
podijeljeni oko toga sto poduzeti. Jedna od jakih rasjednih
linija i dalje se proteze na potezu Amerika-Europa. Londonski
Daily Telegraph javlja tako u petak da u prijestolnicama Europe
"raste zabrinutost" jer "promuslimanske frakcije u Washingtonu,
ukljucujuci elemente u CIA", zagovaraju bosnjacke interese,
"unatoc riziku od sveopceg rata". Britanski list dodaje kako
pojedine europske vlade optuzuju CIA da "otvoreno izokrece"
obavjestajne izvjestaje u korist muslimanskih interesa. Tvrdi se
da su i americke vojno-savjetnicke veze s bosnjackom vladom
navodno mnogo jace nego li je to javno otkriveno. Pozivajuci se
na "autoritativne europske diplomatske izvore", list pise o
"kaosu, podjelama i sumnjama", iza scene u Londonu, Parizu i
Washingtonu. Kako se autori napisa javljaju iz prva dva grada, u
njima su, cini se, smjesteni i navedeni diplomatski izvori. Ne
prvi put, za medjunarodni zastoj na Balkanu, ovi su spremni
okriviti (iskljucivo) Amerikance. Pritom ih mnogo ne opterecuju
cinjenica da je bivsa Jugoslavija u Europi, te da su jos na samom
pocetku balkanske krize ministri EU tvrdili kako je kucnuo
"trenutak Europe", koja ce sve to sama brzo rijesiti. Americi se
predbacuje sto "nema znakova da (Clintonova) administracija vodi
neku cjelovitu politiku", te zato sto se u Washingtonu oko Bosne
i Balkana vodi "zestoka borba medju pojedinim frakcijama".
Europske vlade narocito smeta da pojedine struje u Bijeloj kuci i
State Departmentu sada "otvoreno podupiru bosnjacku vladu u
Sarajevu, "ugrozavajuci svaku nadu za kompromis u Bosni", tvrdi
"Telegraph". (Umjesto rijeci "kompromis" po volji se moze ubaciti
"nasilno komadanje BiH" ili "sankcioniranje velikog dijela
srpskih teritorijalnih osvajanja".) Grijeh je dijela Clintonove
administracije da "tajno promice muslimanske interese - ne
obavjestavajuci o tome svoje europske saveznike - kako bi
natjerali bosanske Srbe da vrate teritorij koji su osvojili",
pise britanski list. Neki vodeci americki politicari, analiticari
te komentatori dalje uporno isticu da bi se kriza na Balkanu
razrijesila brze, kada bi se Bosnjacima omogucilo da se
naoruzaju. No, u ocima mnogih europskih politicara to je anatema.
Europski vodje ne drze mnogo ni do nedavne ponude predsjednika
Billa Clintona, o privremenom slanju americkih trupa u Bosnu,
koje bi pomogle snagama UN da se pregrupiraju. Kongres se vec
poceo protiviti toj zamisli, pa su London i Pariz cijelu najavu
primili sa zrnom soli - ne vjerujuci mnogo da ce americke snage
ikada stici do Bosne. Sto se Londona tice, Britance brine svaki
razvoj dogadjaja koji bi vodio onome od cega premijer John Major
zazire iznad svega: aktivnog sukoba s bosanskim Srbima. Slijedeci
dvojnu vojnu i diplomatsku inicijativu na Balkanu, medjunarodna
zajednica postize barem kakvo-takvo suglasje na potonjoj fronti.
Pristup Kontaktne skupine i dalje pociva na pretpostavci da kljuc
mirovnog rjesenja drzi Slobodan Milosevic. Jos se inzistira na
njegovom priznavanju BiH te Hrvatske - premda se radi o covjeku
cija rijec nikada nije mnogo (ni dugo) vrijedila, i premda nikome
nije jasno kakve bi kljucne preokrete na terenu taj Milosevicev
potez mogao izazvati. Stvar pociva na klimavoj logici da bi
srpsko priznavanje neposrednih susjeda potkopalo moral
Karadzicevih sljedbenika, koji bi potom, navodno, zurno
pristupili pregovarackom stolu. Sef britanske diplomacije Douglas
Hurd ovih je dana izjavio kako bi "uzajamno priznavanje bitno
izmijenilo situaciju". To je tocno barem utoliko sto bi Kontaktna
grupa potom mogla mahati dugo prizeljkivanim dokumentom, makar
neki od potpisa ispod njega ne vrijedili niti utrosene tinte. No,
od prvog dana rata na Balkanu do danas, medjunarodne diplomatske
igre bez granica imale su uvijek isti nazivnik: ostaviti dojam da
se nesto dogadja cak i kada se ne dogadja nista. Kada stvari
stoje na mjestu, za dobrobit domace biracke javnosti valja barem
stvoriti iluziju da se krecu naprijed. U to ime i americki
predstavnik u Kontaktnoj grupi, Robert Frasure, tako uporno i
dugo pregovara sa Slobodanom Milosevicem, povecavajuci obecavane
nagrade u zamjenu za puki potpis na dokument o priznavanju BiH te
eventualno Hrvatske. Zadnje prebrojavanje mamaca Milosevicu
otkriva sad vec i obecanja o mjesecnim obrocima nafte, te pristup
fondovima Medjunarodnog monetarnog fonda i Svjetske banke. No,
kako tvrde zapadni diplomatski izvori, Milosevic je zapanjio
Amerikance svojim zahtjevima da mu se dade jos i vise. Stvari se
sada lome oko toga da li bi sankcije prema Beogradu bile samo
suspendirane, ili pak sasvim ukinute. Amerikanci, koji su se
prihvatili diplomatske igre, nude prvo, a Milosevic hoce drugo.
Predsjednik Srbije dobro znade da ce u slucaju potpunog ukidanja
kaznenih mjera, ruski (ili mozda kineski) veto u Vijecu
sigurnosti sprijeciti da one ikada vise budu ponovo nametnute
protiv njegova rezima. (Vjesnik, Jasna Zanic-Nardini)

POSAVINA KLJUC OPSTANKA
U mnogim rasclambama moguceg raspleta bosansko-hercegovacke ratne
drame namece se kao nezaobilazno pitanje koridora kroz bosansku
Posavinu, odnosno pitanje oslobadjanja jos od prvih dana srpske
agresije okupiranih prostora na sjeveru BiH. Sarajevska drama,
tuzlanski masakr i srpsko vezivanje plavaca na stupove srama na
Palama nakon udara NATO zrakoplova, posavsko bojiste ponovno su
gurnuli u drugi plan, ne samo svjetskih, vec nazalost i domacih
medija. Istodobno srpski agresor (vojska "republike srpske"
potpomognuta "specijalcima" iz "SRJ") vec tri tjedna nesmanjenom
jacinom pokusava probiti crte obrane HVO i realizirati plan
"Osveta", kojem je cilj povezivanje sa snagama u okupiranoj
Baranji, te dovodjenje Osijeka, DJakova, Vinkovaca i Zupanje u
vojno-strategijski potpuno podredjen polozaj! Bitku u Posavini
mnogi komentatori isticu kao presudnu za oslobadjanje okupiranih
teritorija BiH ili, pak, s druge strane, definitivno ostvarenje
planova onih koji su pokrenuli agresiju na BiH i Hrvatsku.
Istina, ne i ostvarenje sna o velikoj Srbiji u granicama Karlobag
-Karlovac - Virovitica - sto se nakon izvanredne akcije hrvatskih
redarstvenih i vojnih snaga u zapadnoj Slavoniji u ovome trenutku
cini potpuno nemogucim - ali u slucaju uspjesnosti srpske
ofenzive u Posavini ostavilo bi to dovoljno otvorena vrata za
neke buduce pokusaje. Zbog toga i ne cudi silina srpske ofenzive
na Posavinu u pokusaju prosirivanja koridora, nakon "Bljeska"
jedine preostale veze Beograda sa "zapadnim srpskim zemljama".
Srpski general Ratko Mladic, koji izravno zapovijeda srpskim
napadima na "oraski dzep", obecao je Radovanu Karadzicu kako ce
samo 48 sati nakon pocetka akcije 6. svibnja, piti kavu u Orasju.
U skladu s vec poznatim promidzbenim trikovima iz paljanske
tvornice lazi, takve vijesti pustene su u eter vec prvih sati
srpske ofenzive, kada su blokirani valovi Radio-Orasja i Radija
Herceg-Bosne. Medjutim, skora deblokada radio-valova i otpor
branitelja, unatoc vise od 5.000 projektila ispaljenih toga dana,
te 60 pokrenutih tenkova, koristenju "luna" i "volkova", vrlo
brzo su stavili do znanja Srbima "koliko je sati". Golemi gubici
napadaca u zivoj sili, te nepromijenjene crte obrane najbolje su
ocitovale srpski neuspjeh. Ofenziva u Posavini, medjutim, traje
gotovo bez prekida i dalje, sto jasno kazuje da Srbi (jos
uvijek), bez obzira na cijenu, ne odustaju od svoga plana,
pogotovo dok su oci svjetskih mocnika usmjerene na neka druga
dogadjanja. Naravno, pritom se (opet) otvara i pitanje presutnog
odobrenja svjetske zajednice Srbima za nastavak napada i
zauzimanja Posavine radi zadovoljavanja njihovih apetita, sto bi
ih, eto, trebalo udobrovoljiti za neke nove mirovne pregovore.
Bez ikakva pretjerivanja, i uz svo stovanje ostalih krajeva koji
trpe srpsku agresiju, moze se reci da je Posavina kljucno pitanje
opstojnosti Hrvata u BiH. Nerazjasnjena dogadjanja i pad veceg
dijela Posavine 1992. godine daju dodatnu dimenziju zbivanjima na
orasko-samackom i brcanskom bojistu, odnosno nit su koja se
provlaci svih ovih mjeseci i trazi odgovor. A on se moze dobiti
samo nakon ucinkovite obrane i stvaranja preduvjeta za brisanje
koridora sa svih zemljovida i, naravno, na samom terenu. Drugo je
pitanje trenutka u kojem ce napokon biti rijeseno pitanje
opstanka ili nestanka koridora. I koje bi sve snage morale biti
ukljucene u takve operacije. Sto se tice srpskog agresora, za
njih vec zapocela "majka svih bitaka", nakon sto je posljednjim
dogadjanjima na ostalim bojistima u Hrvatskoj i BiH posavski
koridor postao "usko grlo", bez ikakva pricuvnog rjesenja.
Otvoreno sudjelovanje i elitnih postrojba tzv. JA, zajedno s
Karadzicevim Srbima, argument je vise u prilog tvrdnji da je
agresor u ovom trenutku spreman ici do kraja. Jer, postojece
stanje u Posavini i sjeverozapadnoj Bosni za Karadzica je postalo
neodrzivo. Pitanje ukljucivanja postrojba HV na strani HVO,
kojima potporu pruzaju i postrojbe Armije BiH, po mnogima je
presudno. Od angazmana HV uveliko bi mogao ovisiti i tijek "majke
svih bitaka", odnosno donijeti prevagu braniteljima, izbrisati
koridor i rezultate okupacije s pocetka rata. Po svemu sudeci,
bez takve pomoci nece biti moguce osloboditi hrvatske prostore na
sjeveru BiH. Bi li takav pokusaj znacio i zaista opci rat, tesko
je dokuciti. Ponajprije zbog Miloseviceva raskoraka izmedju zelje
za ukidanjem sankcija i pomoci bosanskim Srbima. U ovom trenutku
obrana postojeceg slobodnog teritorija primarna je zadaca i
branitelji HVO, uz pomoc Armije BiH, itekako su to sposobni
uciniti. (Vjesnik, Mario Marusic)

RAZGOVOR: DR. VLADIMIR DJURO DEGAN O SUKCESIJI I ZBIVANJIMA IZA
ZENEVSKIH PREGOVARACKIH VRATA
Dr. Vladimir DJuro Degan ubraja se u red onih hrvatskih
znanstvenika o kojima se vrlo malo zna u ovoj sredini, a koji su
s obzirom na vlastite europske predznake i te kako vidjeni gosti
na strucnim skupovima. Nakon intervjua za "Vjesnik" dr. Degan je
otputovao u Francusku na skup pravnika iz oblasti medjunarodnog
prava i njihova francuskog udruzenja u koje je primljen,
bizarnosti radi, isti dan kad i Butros Gali. Dr. Degan je clanom
sukcesijskog projekta Hrvatske i kao takav izuzetno dobar
poznavatelj prilika u tom dijelu hrvatske borbe za samostalnost i
za ostvarenje prava koja Hrvatskoj pripadaju kao clanici bivse
jugoslavenske federacije. O sukcesiji i zbivanjima iza zenevskih
pregovarackih vrata bilo je proteklih godina dosta napisa. Sto se
hrvatskog tiska tice interes je splasnuo posljednjih mjeseci. Nas
prvi upit dr. Degenu bio je:
- Sve se glasnije govori o nekoj vrsti nove konferencije,
navjescuje se obnova pozicije s koje ce Beograd nastupiti na tom
jedinom mjestu svoje medjunarodne afirmacije. Kako to
objasnjavate? Koje su to igre u pitanju?
- Beograd zaista jos uvijek uspijeva svojim pritiscima na
Konferenciju odlagati nova zasjedanja Radne skupine za pitanja
sukcesije. Posljednje zasjedanje odrzano je jos 30. studenog i 1.
prosinca prosle godine. SRJ (Crna Gora i Srbija) trazi da na
dnevnom redu posebna tocka bude njen nacrt "Ugovora o rjesavanju
posljedica secesije dijelova Jugoslavenske Federacije", i to
nasuprot prvoga dijela "Nacrta ugovora o sukcesiji bivse SFRJ"
sto ga je predlozila sama Konferencija. Niti Konferencija, a ni
druge delegacije ne pristaju na tako srocenu tocku dnevnog reda.
Mi se ne protivimo tome da pri raspravi o nacrtu predlozenom od
Konferencije i oni mogu iznijeti svoj nacrt. Ta njihova
umotvorina medjutim ne spominje niti izraz "sukcesija drzava",
niti navodi imena drugih drzava sljednica. U uvodu se samo
spominju "dijelovi Federacije" koji su se "otcijepili", navodno
protupravno i nasilnim cinima. Ali, nas ovakvi ekstremni zahtjevi
i tvrdnje ne mogu sokirati. Kad nas oni nisu sokirali u Haagu u
listopadu 1991. kad su Vukovar drzali opkoljenim a Dubrovnik
bombardirali, to sigurno ne mogu niti danas. Mi znamo nasa prava
i tocno znamo do kuda im Konferencija i posrednici mogu
popustati.
- Sluzbeni predstavnici Beograda sami spominju da su i dalje
clanicom Opce skupstine UN. Njihovo mjesto je oznaceno plocicom s
promijenjenim imenom zemlje. Cak je i zastava pred zgradom na
East Riveru izgubila petokraku. O cemu je tu rijec? Tko tu koga u
medjunarodnim odnosima vuce za nos? Zasto UN od nepostojece i
nepriznate drzave ipak trazi uplatu clanske kotizacije?
- Zaista im Rezolucija 777 Vijeca sigurnosti od 19. rujna 1992.
za to ne daje pokrice. U uvodu te rezolucije izricito je navedeno
da je "drzava koja se prije zvala Socijalistickom Federativnom
Republikom Jugoslavijom prestala postojati". U njenom operativnom
dijelu pise da "SRJ (Srbija i Crna Gora) ne moze automatski
produljiti clanstvo prijasnje SFRJ u Ujedinjenim narodima", te
potom da bi nova drzava morala podnijeti molbu za primanje u
clanstvo, i da ona ne moze sudjelovati u radu Opce skupstine. Tu
rezoluciju je odmah zatim u cijelosti potvrdila i Opca skupstina.
Te dvije rezolucije u potpunosti odrazavaju stavove Arbitrazne
komisije iz njenih Misljenja br. 8, 9 i 10. One obvezuju i
Tajnistvo UN. Opazili smo medjutim da Tajnistvo vodi neku drugu
politiku. Ono smatra da bi se SFRJ mogla izbrisati iz clanstva UN
tek ako Vijece sigurnosti i Opca skupstina donesu izricitu odluku
o njenom iskljucenju, ili ako sama SRJ podnese molbu za primanje
u clanstvo kao nova drzava. Tu dilemu mogla bi razrijesiti npr.
Opca skupstina ako bi od Medjunarodnog suda u Haagu o tome
zatrazila savjetodavno misljenje. Ne sumnjam u to da bi ono bilo
jednako Misljenjima Arbitrazne komisije. Inace interesi Hrvatske
i drugih drzava sljednica nece biti pogodjeni cak kad bi za
krupne politicke ustupke od Beograda, drzave zastupljene u Vijecu
sigurnosti i u Opcoj skupstini jedanput donijele odluku o
produljenju clanstva SRJ u Ujedinjenim narodima bez postupka
njenoga primanja. U tome pravcu idu i svi prijasnji presedani u
praksi Ujedinjenih naroda. Ali ni to ne bi utjecalo na cinjenicu
da se o svim drugim pitanjima, a napose onima materijalne naravi,
SRJ uzima kao jedna od pet jednakih u pravima drzava sljednica
bivse SFRJ koja je prestala postojati. Takav je bio polozaj
Indije i Pakistana 1946., a takav je danas polozaj i svih drzava
sljednica bivseg SSSR-a, ukljucivsi Rusku federaciju.
- Da pojednostavimo: je li SRJ clanicom UN ili nije?
- Hrvatska i sve druge drzave imaju pravo smatrati da SRJ nije
clanica Ujedinjenih naroda sve dok Opca skupstina na preporuku
Vijeca sigurnosti izricito ne odluci da ona jest clanica. U tome
nista ne moze promijeniti niti Glavni tajnik UN.
- Beograd inzistira na kontinuitetu SFRJ i SRJ. To inzistiranje
ima svoju politicku i ekonomsku dimenziju. Moze li to shvacanje
biti pokrice za agresiju na Sloveniju, Hrvatsku i potom na BiH?
Ovlastene osobe toga shvacanja i sami susrecete u Zenevi. Moze li
se legitimnost toga postupka braniti cinjenicom da se vojskom
stite dijelovi srpskog stanovnistva u drugim, a bivsim
republikama SFRJ?
- Sukcesija drzava nastupa kad god dodje do bilo kakvih
teritorijalnih promjena. A pravna pravila sukcesije koja se
posebice odnose na podjelu imovine, arhiva i dugova, u biti su
ista u slucaju odvajanja vise novih drzava u uvjetima kad drzava
prethodnica na umanjenom teritoriju i dalje postoji, kao i kada
se radi o raspadu i prestanku postojanja drzave prethodnice, sto
je slucaj s bivsoj SFRJ. U zahtjevu za kontinuitetom Milosevicev
rezim zeli izbjeci ta pravna pravila i zadrzati svu imovinu
drzave prethodnice koju protupravno drzi u svome posjedu i
zloupotrebljava. Oni misle da time mogu izbjeci i pitanje
odgovornosti za agresiju, te duznost placanja pocinjene stete.
Mozda prije svega oni tim putem zele izbjeci posebne obveze u
pogledu prava covjeka i manjina na podrucju SRJ, kakve su
prihvatile ostale drzave sljednice kad su trazile medjunarodno
priznanje. Od takvih ekstremnih i protupravnih zahtjeva ne treba
se plasiti nego ih treba valjanim pravnim argumentima i na
uvjerljiv nacin pobijati. To hrvatska i druge delegacije uspjesno
cine. Te zahtjeve implicitno je odbila i sama Konferencija u
prvom dijelu svoga Nacrta ugovora o sukcesiji bivse SFRJ, koga je
predlozila.
- U igri je i Badinter cija misljenja listom pobijaju stav
Beograda. Je li Badinter gurnut u stranu na ustrb
dnevnopolitickog pragmatizma?
- Premda su formalno "savjetodavna", sva misljenja Arbitrazne
komisije data su primjenom medjunarodnog prava kakvo je danas na
snazi. Komisija obilno potkrepljuje svoje izlozene stavove
medjunarodnim instrumentima i presedanima iz prijasnje
medjunarodne arbitrazne i sudske prakse. Nikakvim suprotnim
pravnim
argumentima njih nije moguce osporiti. Ima u nas ljudi koji mozda
ne shvacaju bit neovisne sudbene vlasti, koja primjenjuje
postojece pravo a ne stvara novo. Oni mozda misle da je Badinter
mogao postupiti drugacije i da je mogao voditi neku "francusku"
politiku. Ne zaboravite da je pri sastavljanju i donosenju svih
petnaest misljenja clan Arbitrazne komisije bio i Roman Herzog,
danas predsjednik Savezne Republike Njemacke. Badinter i svi
drugi njeni clanovi ljudi su visokog moralnog integriteta. A
mozda je hipoteticki govoreci Komisija i mogla drugacije
postupati da nasuprot SRJ, Hrvatska i druge drzave sljednice u
pismenom postupku nisu izlozile bas onu pravnu osnovu koja se u
tim misljenjima, uz manje izuzetke, i nalazi. Ali vaznija od
svega je cinjenica da su ti stavovi potom ugradjeni u rezolucije
Vijeca sigurnosti i posta li su praksom medjunarodnih
organizacija i gotovo svih drzava svijeta. SRJ tu nista ne moze
izmijeniti, osim ako bi se Hrvatska i druge drzave sljednice
odrekle svojih prava koja  proizlaze iz te pravne osnove.
- Je li se Badinter bavio pitanjem naknade ratne stete koju je
pocinila vojska bivse SFRJ?
- Hrvatska i BiH smatrale su da je Medjunarodna konferencija o
bivsoj Jugoslaviji u biti mirovna konferencija. A na
konferencijama te vrste i u usvojenim mirovnim ugovorima u bloku
se rjesava pitanje sukcesije i ratne stete, uz mnoga druga
pitanja. Arbitrazna komisija je u toj pojedinosti imala razliciti
stav od nasega. U Misljenju br. 13 ona je izlozila glediste da su
pravna pravila o sukcesiji razlicita od onih o odgovornosti
drzava iz koje proizlazi duznost naknade pocinjene stete, i da
stoga ta dva pitanja treba razluciti. Ali je Komisija pritom
istaknula da to nimalo ne utjece na odgovornost stranaka, te da
se ne moze iskljuciti prebijanje izmedju aktive i pasive temeljem
sukcesije te svota duznih temeljem ratne stete. Ona dakle nije,
niti je mogla, osloboditi Srbiju od odgovornosti i od moguce
duznosti placanja ratne stete.
- Beogradske sukcesijske izjave nastoje vratiti stvar u
 Caringtonovo doba . Zasto to cine?
- Jos za   Carringtonova vremena  donesena su sva kljucna
misljenja Arbitrazne komisije. Osim triju prvih, izrecenih na
zahtjev same Srbije, Misljenja br.8,9 i 10 on je sam isprovocirao
svojim pitanjima upucenim toj Komisiji. SRJ bi zeljela citavu
stvar vratiti na rujan 1991. Dakle, na vrijeme uoci pocetka
Konferencije. Ali, to joj je jalov trud. I nakon Londonske
konferencije s kraja kolovoza 1992. nije se bilo nista
izmijenilo.
- Beograd je u medjuvremenu uputio Zenevi spisak od devet tisuca
stavki s procjenjenom vrijednoscu od 220 milijardi dolara.
Hrvatska je javnost taj spisak docekala s podsmjehom. No, taj je
spisak i dalje sasvim ozbiljan beogradski stav o sukcesiji. Kako
se treba zapravo odnositi prema tom spisku?
- Taj  telefonski imenik  mnogobrojnih poduzeca i ustavnova koja
su navodno primala neke dotacije iz saveznog budzeta, Opceg
investicionog fonda i Fonda za nerazvijene u bivsoj Federaciji,
zaista ne sluzi nikakvoj svrsi osim mozda za zavaravanje javnog
mnijenja u samoj Srbiji. Arbitrazna komisija je potvrdila nacelo
iz clanka 8. Becke konvencije iz 1983. da je drzavna imovina kao
predmet sukcesije u slucaju bivse SFRJ samo imovina koju je
Federacija temeljem svog unutrasnjeg (federalnog) prava bila
posjedovala na datum sukcesije. Za Hrvatsku i Sloveniju to je 8.
listopad 1991.Stoga se ne mogu dijeliti nikakva imovina ili
potrazivanja koju Frderacija kao drzava nije valjano posjedovala
toga datuma.
- U sukcesijskim pregovorima Beograd, kao refren, ponavlja, tzv.
kriterij stanovnistva. Kakav je hrvatski odgovor na taj
 kriterij ?
- O kljucu raspodjele jos treba pregovarati. MMF propisao je za
svoje potrebe kljuc po kojemu je Hrvatskoj odredjen udio od 28,49
%. Taj kljuc slijede i druge medjunarodne organizacije pri
raspodjeli clanskih uloga drzava sljednica bivse SFRJ, pri
njihovu primanju u te organizacije. Hrvatska inzistira da se po
istom kljucu dijele srodne kategorije i imovine i dugova. Imamo
medjutim saznanje da ce i Konferencija inzistirati na kljucu
slijedeci broj stanovnika svake drzave sljednice bivse SFRJ kao
navodno najpravicnijem. Broj stanovnika uz velicinu teritorija,
nacionalni dohodak i doprinos zajednickim troskovima drzave
prethodnice, uzima se kao jedan od elemenata da bi se doslo do
nekog kombiniranog kljuca, kakav je i onaj od MMF-a.
- Koja je po vama perspektiva sukcesijske rasprave u Zenevi?
Koliko na sve mogu utjecati i price o ublazavanju sankcija
Beogradu?
- Zbog nekooperativnosti Beograda proces sukcesije ce sigurno
potrajati veoma dugo. Ali to nije najbitnije. Vazno je da se u
toku pregovaranja Hrvatska sama ne odrekne niti jednog svog
zahtjeva zasnovanog na pravu, a prije svega zahtjeva za naknadom
stete proizisle iz pocinjene agresije. Osim dugova alociranih na
njenom podrucju, ona ne smije prihvatiti veci dio opceg
nealociranog duga bivse Federacije od onoga po kljucu koji ce
vrijediti i za imovinu negdasnje SFRJ. Mi moramo nastojati na
tome da ako dodje do ublazavanja ili ukidanja sankcija SRJ, da
zaledjena sredstva u stranim bankama ne predju u njene ruke. Ona
su predmet sukcesije i na njih SRJ nema valjan naslov vlasnika.
Mozda ce u doglednoj buducnosti jos doci i do podjele zgrada
diplomatskih i konzularnih predstavnistava u trecim drzavama koja
SRJ protupravno drzi u svome posjedu. Milosevic je 27. travnja
1987. na Kosovu polju bio uzjahao tigra i on vise ne moze sjasiti
a da ga tigar ne pozdere. Time ja tumacim sve njegove prijedloge
o sukcesiji drzava, ali i njegovo odbijanje priznanja Bosne i
Hercegovine i Hrvatske u zamjenu za suspenziju ili ukidanje
sankcija. Ali Hrvatsku je vec priznalo vise od 150 drzava u tim
granicama. On mozda oteze s priznanjem da bi ostao kljucnim
cimbenikom svih pregovora o miru na ovim prostorima. Ali bas sva
kljucna pitanja na koja je Arbitrazna komisija bila dala svoja
misljenja, a ta su misljenja potom potvrdjena odlukama organa UN
i postala su dijelom sveopce medjunarodne prakse, pokazuju da se
i male drzave poput Hrvatske - koja je k tomu i zrtva agresije -
ipak mogu uspjesno braniti medjunarodnim pravom. Dodao bih na
kraju da je studij medjunarodnog prava na nasim pravnim
fakultetima po mojoj ocjeni zapostavljen. Na najvecem i
najstarijem fakultetu student jos uvijek polazu za ispit ono
pravo kakvo je bilo na snazi u 1976. Tada je naime profesor Juraj
Andrassy, vec kao umirovljenik, bio uspio pripremiti posljednje
izdanje svoga udzbenika, godinu dana pred smrt. Kad bi mi netko
pruzio priliku, organizirao bih postdiplomski studij da bih
odgojio makar dvadesetak kvalitetnih mladih pravnika. To sam
nekoc godinama uspjesno cinio sa svojim stranim i domacim
kolegama na Interuniverzitetskom centru u Dubrovniku, sve do
veljace 1991. U toj godini je bivsa Jugoslavenska "narodna"
armija zapalila njegovu zgradu i biblioteku. Ali jedno je ono sto
bi netko za svoju domovinu jos htio uciniti, a drugo su prilike i
neprilike koje ga okruzuju. Nazalost i ja ovoga ljeta navrsavam
sezdesetu godinu zivota. (Vjesnik, razgovarao Vlado Rajic)

LORD OWEN - NA KRAJU NEUSPJESNOG POSREDNICKOG MANDATA
Lord David Owen, koji je ovih dana najavio ostavku na mjesto
supredsjedatelja Mirovne konferencije o bivsoj Jugoslaviji, autor
je knjige memoara u kojoj je, pisuci o postkomunistickim
drustvima i istocnoj Europi, iznio ozbiljno upozorenje da zemlje
zapadne Europe ne obracaju pozornost na mogucnost da se neke od
tih zemalja mozda nece razviti u demokratska drustva. S obzirom
da su memoari nastali prije pocetka rata na podrucju bivse
Jugoslavije, i njima valja dobrim dijelom zahvaliti
rasprostranjeno ocekivanje da ce on (mnogo vise nego pridodati mu
Cyrus Vance), zamjenivsi lorda Caringtona na mjestu izaslanika
Europske Unije, uloziti vise truda kako bi se Srbija, kao jedan
od tih istocnoeuropskih monstruma, onemogucila u svojim namjerama
i, u konacnici, privela u krug demokratskih zemalja.
Supredsjedateljskom paru Vance - Owen trebalo je nekoliko mjeseci
da ponude svoj recept, plan kojim je Bosna i Hercegovina trebala
biti transformirana u neku labavu zajednicu od devet
"nenacionalnih provincija s nacionalnom vecinom". Bio je to prvi
Owenov veliki neuspjeh. Drugi je dosao zajedno s drugim planom za
okoncanje rata, koji je lord Owen izradio u suradnji s novim
partnerom - Thorvaldom Stoltenbergom, koji ni nakon Owenove
najave ostavke ne zeli reci kada ce prestati obnasati posrednicku
duznost. Dok su Bosnom i Hercegovinom harali glad, studen i vojne
ofenzive, lord David Owen se, nakon dvaju propalih planova,
opredjelio za diplomatsku defenzivu - za cekanje da se ta zemlja
sama od sebe raspadne na "dvije ili tri drzave", naravno po
linijama koje bi nacrtale vojske, a na koncu bi ih on, ponesto
modificirane, proglasio spasonosnim rjesenjem krize i svojim
velikim posrednickim uspjehom. Koncem listopada 1993. godine Owen
je, naime, ministrima vanjskih poslova clanica Europske unije
predao izvjesce u kojemu je ustvrdio da se integritet drzave
Bosne i Hercegovine vise ne da spasiti, pa mirovna konferencija
vise nema ozbiljnog smisla. Iz takvog stajalista moze se izvuci
citav niz vrlo zanimljivih zakljucaka. Primjerice, ocito je da,
po misljenju lorda Owena, smisao odrzavanje mirovne konferencije
nije ocuvanje drzavnih granica i zaustavljanje rata radi
spasavanja desetaka tisuca ljudskih zivota, pa je predlozio da se
poslovi vezani za odredjivanje granica zemalja nastalih raspadom
nekadasnje jugoslavenske federacije predaju u nadleznost
sukobljenim vojskama. Lord Owen je, dakle, europskim ministrima
predlozio da Srbiji daju vremena da obavi planirani "posao", a
tek nakon toga da organiziraju mirovnu konferenciju koja bi imala
"ozbiljnog smisla", na kojoj bi granice velike Srbije dobile
medjunarodni legitimitet. Da su Owenove simpatije na strani Srba
ni on sam ponekad nije krio. O tome najbolje svjedoci njegova
tvrdnja, navedena takodjer u spomenutom izvjescu, da je za raspad
BiH "u prvom redu odgovorna Hrvatska", premda nije naveo niti
jednu cinjenicu kojom bi se to dalo dokazati. Bilo je to vrijeme
teskih sukoba HVO i Armije BiH, pa je Lord ocito zbog toga
smatrao da obrazlozenje nije ni potrebno. Njegovi, najblaze
kazano, cudni arsini vec ranije su zamjeceni sirom svijeta.
Primjerice, kada je koncem lipnja 1993. lord Owen izjavio da je
Alija Izetbegovic, svojim bojkotiranjem zenevskih pregovora,
postao zapreka uspostavi mira u BiH, ublazavajuci tako tada
neupitnu krivicu rezima Slobodana Milosevica za stradanja stotina
tisuca ljudi u BiH i Hrvatskoj, Johann Georg Reismuller se
zapitao stjece li Owen sva svoja saznanja u Beogradu. Kasnije su
uslijedile nove, ponekad jos ozbiljnije optuzbe, ali se Owen na
njih nije obazirao, nego je nastavio zapocetu politiku, koja je
na mnogim stranama nazvana prosrpskom. Uostalom, nekakavu
drugaciju karakterizaciju nije ni moglo dobiti posredovanje lorda
Owena, kada je on tjednima nagovarao Europsku Uniju da protiv
Hrvatske poduzme iste mjere koje je 1992. godine poduzela protiv
Srbije, izjavljujuci istovremeno kako medjunarodne sankcije
protiv Srbije i Crne Gore sve vise pogadjaju susjedne zemlje -
Rumunjsku, Bugarsku i Makedoniju, i kako stoga moraju postojati
granice kaznenim mjerama. Premda se, nakon dvaju propalih
planova, o lordu Owenu pocelo govoriti kao o neuspjesnom
posredniku, on je i dalje lako pronalazio objasnjenje neuspjeha
svoje mirovnjacke misije. Do njega je doslo, izjavio je Owen
jednom prigodom, "buduci da su Amerikanci u svibnju (1993., op.
I.S.) 'zatrli' Vance-Owenov plan, koji je pruzao jedinu nadu za
opstanak jedinstvene Bosne i Hercegovine". I tako gotovo dvije
godine. Toliko je, naime, proslo od propasti Owen-Stoltenbergovog
plana. Americkim ukljucivanjem u krizu u BiH i formiranjem
Kontaktne skupine koja je, nista manje neupsjesno, preuzela brigu
o mirovnom posredovanju u BiH, cuveni dvojac je otisao u sjenu.
Svi potezi koje su nacinili nakon toga bili su zapravo
opradavanje zauzimanja mjesta u supredsjedateljskim foteljama.
(Vjesnik, Ivan Sabic)