🚀 go-pugleaf

mharven@softhome.net (Mir Harven) wrote in message news:<3fdefe69.2539871@news.htnet.hr>...
> On Wed, 26 Nov 2003 16:18:11 +0000 (UTC), jrodin@jagor.srce.hr (Josip
> Rodin) wrote:
> 
> >On 10 Nov 2003 23:42:28 -0800, Teodor wrote:
> >>Hrvatski Rusini , kao i jedan dio vojvodjanskih Rusina smatraju da su
> >>oni pripadnici ukrajinskog naroda. Drugi dio Rusina, nastavljaca
> >>pravca iz vremena prije drugog svjetskog rata poznatog po nazivu
> >>"Moskvofili", nastoje da budu priznati kao poseban slavenski narod i
> >>da se na prostoru Zakarpatja osnuje drzava Rusinija.
> >
> >Primijeti da se prema zadnjem popisu stanovnistva u Hrvatskoj 2337 ljudi
> >izjasnilo kao "Rusini" a 1977 kao "Ukrajinci".
> >
> >Situacija je donekle slicna kao s Bunjevcima -- navodno ih se u Vojvodini
> >oko 25000 izjasnjava kao "Hrvati" a oko 20000 kao "Bunjevci". Oni koji se
> >izjasnjavaju kao "Srbi" se ne izdvajaju (po svemu sudeci zato sto su brojke
> >neusporedivo manje nego ove, vjerojatno zbog vece naturalizacije).
> >
> >IMHO bitno je da ljudi imaju neka prava (na svoje obicaje, jezik i slicno),
> >a ne kako ce se zvati ili grupirati. Sa stanovista statistike bi bilo
> >lijepo da se sve etnicke/nacionalne/whatever zajednice moze fino
> >kategorizirati u velike amorfne mase, ali ipak...
> 
> Te?ko da je to isto. Osim ako Babi? ne la?e- rusinski nije
> ?to i ukrajinski. Vidi npr. po?etak stranice
> http://hr.wikipedia.org/wiki/Hrvatski_jezik
> **************************************************************
> Drugovi..ne pucajte...neeeeeeeeeee..............
> Posljednje rije?i Majakovskog prije samoubojstva
> **************************************************************

Ovu podjelu isotocnoslovenskih jezika na ruski, ukrajinski, bjeloruski
i rusinski sam i ja ranije primjetio kad sam citao o hrvatskom jeziku
u wikipediji. To je nesto veoma novo. Istu stvar sam nasao citajuci
jednu novu knjigu nekog srbijanskog autora o uvodu u slavistiku.

Ako je rusinski uvrsten u posebne slovenske jezike pitanje je kojih
Rusina je to jezik? DA li vojvodjanskih, da li karpatskih ili
galicijskih Rusina? Kod srpskog autora u uvodu u slavistiku stvar je
precizirana te on govori samo o jeziku vojvodjanskih Rusina. S tog
aspekta je potpuno u pravu. Jezik vojvodjanskih Rusina je specificni
jezik koji se govori samo u nekoliko mjesta u Vojvodini i u Slavoniji
u okolici Vukovara. Kao takav neupotrebljiv je u karpatskom regionu i
uopste u Ukrajini jer se bitno razlikuje od tamosnjeg jezika.

Do nedavno se ukrajinski knjizevni jezik zvanicno zvao rusinski jezik.
NIje to bio samo naziv na srpskom i hrvatskom jezickom podrucju vec
svugdje u Evropi.

Primjera radi:
1) "Ime Tarasa Sevcenka, ukrajinskog pesnika, poznato je svemu
Slovenstvu, izuzevsi nas, Srbe, koj cesto bolje poznajemo nemacku ili
francusku knjizevnost no koju slovensku....Sve patnje, sve muke bednog
podjarmljenog RUSINSKOG NARODA tako su tuzno i prirodno izjadane u
njegovim pesmama, kao da ih je ceo narod pevao, a Sevcenko samo
pokupio..." "VILA", 1868. godine.

Sigurno je da srpski autor nije mislio na vojvodjanske Rusine vec na
ukrajinski narod koji se u samonazivu zvao u cjelini RUSINI. U
UKrajini pod moskovskom vlascu taj naziv je napusten nakon sto je
Petar I promijenio 1721. naziv svoje drzave Moskvija na Rossija i uveo
sluzbeni nacionalni naziv za svoje jednonacionalne zemljake RUSKIJE
umjesto ranijeg Moskalji, Moskovi, Moskoviti.Zvanicni naziv Rusini
ostao je za sve Ukrajince koji su zivjeli u sastavu Austro-Ugarske sve
do Prvog svjetskog rata.

Vuk Karadzic nakon boravka u Lavovu u Galiciji spominje da su Rusini
ikavci. U Lavovu i Galiciji zivjeli su Ukrajinci i njihov jezik se
nije bitno razlikovao od ukrajinskog knjizevnog jezika u ostalom
dijelu Ukrajine. Kad je Vuk boravio tamo oni su se zvali Rusini a
njihov jezik (knjizevni ukrajinski) rusinski jezik tako da je on
potpuno u pravu.

I hrvatski knjizevnici u devetnaestom vijeku ukrajinski nazivaju
rusinskim. Ako se pogleda literatura na njemackom iz 19 i pocetka
dvadesetog vijeka o ukrajinskom jeziku vidjece se da se taj knjizevni
ukrajinski jezik zove "rutenische sprache" sto znaci rusinski jezik. U
stari bibliotekama u Njemackoj jos i danas stoje u katalozima nazivi
od prije stotinu i vise godina rusinski/ukrajinski jezik.

Da je autor podijelio istocno slovenske jezike na ruski, ukrajinski,
bjeloruski i vojvodjansko-rusinski bilo bi sve u redu. Ono sto je
uradjeno zvuci kao kad bi neko podijelio juznoslovenske jezike na
slovenacki, srpski, hrvatski i horvatski jezik itd.

Da ne bih previse duljio na ovu temu  jer cu nanize  navesti jedan dio
iz jednog doktorskog rada na beogradskom univerzitetu prije otprilike
nekih deset
 godina.Tema je bila posvecena problemima Rusina-Ukrajinaca u
Jugoslaviji pa je autor Janko Sabados, inace vojvodjanski Rusin,
obradio i pitanje jezika na kojem govore njegovi zemljaci u Vojvodini
i Slavoniji.Autor je doktorirao politologiju a ne jezik ali je
izvanredan poznavalac i jezika ili politike sa jezikom.

Citat:
"JEZICKO PITANJE

Jedan od prvih problema koji je trebalo resiti sa pokretanjem
nacionalnog kulturno-prosvetnog zivota u raljevini SHS bilo je jezicko
pitanje. Jezik kojim su se sluzili Rusini u Backoj, Sremu i Slavonii
smatran je kao dijalekat urajinskog jezika. Za vreme Austrougarske
literatura na tom jeziku nije stvarana, ili je to bilo veoma malo,
tako da su i Rusini u juznoj Madjarskoj i Bosni koristili literaturu
koja je izlazila na tadasnjim varijantama knjizevnog jezika
austrougarskih Ukrajinaca-Rusina-galicijskoj i zakarpatskoj varijanti.
Dok je galicijska varijanta bila veoma bliska onoj koja je koriscena u
ruskoj Ukrajini, zakarpatska je bila, u stvari, mesavina crkveno
slovenskog, ruskog i ukrajinskog jezika. Ako su se neki pisci i u
Galiciji i Zakarpatju ili Bukovini ipak sluzili i nekim od postojecih
dijalekata, to nije smetalo medjusobnom razumevanju na sirem
ukrajinskom podrucju, jer su bili bliski po svojim osnovnim
karakteristikama, ali je to nesumnjivo otezavalo afirmaciju
opsteukrajinskog knjizevnog jezika. Neresena jezicka pitanja su, u
stvari, proizlazila iz samog polozaja ukrajinskog naroda u
Austrougarskoj i Rusiji, iz politike koju su vladajuci krugovi ovih
drzava vodili prema ukrajinskom narodu, suprostavljajuci se NJIHOVOM
UJEINJAVANJU, pa i afirmaciji jedinstvenog knjizevnog jezika. Sve je
to znatno usporavalo knjizevni i kulturni razvitak naroda u celini.

Jugoslovenski Rusini su se posle raspada Austrougarske nasli u
situaciji da su morali sami traziti resenje za svoj nacionalni
kulturni razvitak, pa i za jezik. Najveci deo pripadnika narodnosti je
poznavao samo onaj govor kjim su se sluzili u svakodnevnom zivotu.
Knjizevni ukrajinski jezik vecina nije poznavala. On nikad nije
izucavan u skoli, a do literature na ukrajinskom jeziku se tesko
dolazilo. Prvacima jgoslovenskih Rusina je izgledalo da je najrealnije
i najispravnije da se taj govor kojim su se pripadnici narodnosti
sluzili u svakodnevnom zivotu uvede i kao jezik njihove pismenosti.
Razlog za to su videli i u principijelnim i prakticnim razlozima. U
tome su videli najbolju mogucnost za pokretanje nacionalnog kulturnog
zivota u datim uslovima. Za takvo opredelenje su postojali i drugi
razlozi. Narodnost se u Kraljevini SHS nasla odeljena
drzavnimgranicama od svog maticnog pdrucja, a krugovi koji su stajali
na celu kulturno-prosvetnog zivota su predvidjali velike teskoce u
kulturnim komunikacijama sa  maticnim narodom. Ukrajina je, pored
toga, usla u sastav Sovjetskog SAveza, sto je io razlog da se odbaci
svaka pomisao na uspostavljanje bilo kakvih veza sa njom-i zbog
drzavne politike i zbog idejnih i politickih opredelenja samih
rusinskih gradjanskih i klerikalnih krugova. Pored toga, jezicko
pitanje nije bilo reseno ni u Zakarpatju, koje je geografski bilo
najblize bacvansko-sremskim Rusinima, a odakle se najveci do i
doselio. Mihajlo Mudri je o tim razlozima pisao:"kad bi mi Rusini u
JUgoslaviji bili povezani sa nasom majkom-rusinskom zemljom-bliskim
odnosima; kad nas ne
bi delile planine i reke, drzave i nacije, i sasvim drugi uslovi od
nase krvne brace u rusinskoj zemlji, tad nam nebi trebalo pisati na
nasem sopstvenom dijalektu, jer bi imali gotove knjige i novine. No,
posto smo ovdasnji Rusini u Jugoslaviji ostavljeni samim sebi, to smo
i morali da se pobrinemo za sebe".

Razlozi ovakve prirode su postojali i kod drugih nacionalnih manjina.
One, medjutim, nisu isle tim putem, u razvitku svog nacionalnog zivota
nego su usvajale knjizevni jezik maticnog naroda, cime su bila odmah
na pocetku resena pitanja jedinstva nacionalnog kulturnog zivota.

Odluka o koriscenju bacvansko-sremskog rusinskog jezika u
kulturno-prosvetnom zivotu nije bila jednostavna i laka jer se ovo
pitanje odmah na pocetku povezalo sa pitanjem nacionalnog jedinstva sa
celim ukrajinsko-rusinskim narodom. Protivnici ovog resenja su
ukazivali na njegove negativne posledice za nacionalni zivot Rusia,
jer su u tome videli dalje odvajanje Rusina-ukrajinaca jednih od
drugih, udaljavanje jedne male nacionalne grupe od bogatih tokova
nacionalno-kulturnog zivota maticnog naroda, upozoravali su da ce se
time postici upravo ono sto su kroz istoriju svi NEPRIJATELJI
UKRAJINSKO-RUSINSKOG NARODA hteli-da ga PODELE, OSLABE I U KRAJNJOJ
LINIJI, UNIST KAO POSEBAN,SAMOSTALAN NAROD.Ovi argumenti su bili
prisutni i pri odlucivanju o jeziku i trazilo se resenje da jezicko
pitanje ne bude na stetu nacionalnog jedinstva. U tom pravcu su bila
koncentrisana sva nastojanja gradjanske inteligencije od samog
pocetka. Gabor KOstelnik, koji je napisao prvu gramatiku za ovaj
jezik, trazio je put za priblizavanje govornog jezika
bacvansko-sremskih Rusina knjizevnom ukrajinskom jeziku. Obrazlazuci
uvodjenje cirilskog pisma, prilagodjenog potrebama jugoslovenskih
Rusina, on se zalagao za varijantu koju su koristili Ukrajinci. Smatao
je da bi neka veca promene u tom pogledu znacile udaljavanje od
ukrajinskog jezika, usled cega Rusini ne bi mogli sa lakocom citati
literaturu na knjizevnom rusinsko-ukrajinskom jeziku. "stoga se moramo
drzati takvog pisma, koje je za nas prikladno, ali koje je i najblize
opste rusinsko-ukrajinskom pismu.

Jer treba upamtiti da nas bacvansko-sremski govor nije dovoljno
izradjen (samo mali broj govori taj jezik i nema dovoljno ucenih ljudi
koji bi taj govor usavrsavali); stoga mozemo samo da pocnemo da ucimo
na tom jeziku, a ako zelimo da usavrsimo nauku, moracemo znati neki
knjizevni, izradjen jezik".

I Gabor Kostelnik i cela gradjanska inteligencija su smatrali da je
ukrajinski knjizevni jezik taj koji treba poznavati da bi se dalje
razvijao i bacvansko-rusinski govor.

Na samoj osnivackoj skupstini Rusinskog narodnog prosvetnog drustva
"PROSVITA" u Novom Sadu 1919. godine, kada je doneta odluka o
koriscenju rusinskog jezika u nacionalnom kulturnm zivotu, Mihajlo
Mudri je izrazio stav vecine upravo sa gledista povezanosti tih
jezika:"Daj Bze da dodje vreme kad cemo biti jedni u jeziku,ali dokle
to ne dodje moramo imati osnovu na kojoj cemo stajati u radu na
rusinskoj prosveti, jer drugacije necemo moci ni da pocnemo. Ta osnova
je nas maternji jezik. On ima da nas vezuje sa onim knjizevnim
jeicima. On je rusinski i ako cemo ga dobro poznavati-razumecemo i
one, lakse  cemo ih prihvatiti i primiti za svoje...." Medjutim,
problemi i tekoce sa kojima su se kulturno-prosvetni radnici susretali
u svakodnevnom radu budili su i sumnje u konacan uspeh ovakve
orijentacije. Nije svima izgledalo verovatno da jedna mala nacionalna
grupa moze stvoriti knjizevnost i razviti stvaralastvo u raznim
oblastima umetnosti i nauke, bez oslonca na stvaralastvo i kulturu
clog naroda. U clanku "Pravac nase prosvete" 1927. godine je
objavljeno i takvo razmisljanje:" Valjda niko ne misli da moze narod
od 20 hiljada, koj je osim u Krsturu razbacan po drugim nerusinskim
selima, napraviti sebi novi knjizevni jezik, literaturu. Gledajte na
Slovake, oni koriste slovacki knjizevni jezik iz Slovacke; pogledajte
na Nemce, oni koriste nemacke knjige na knjizevnom nemackom jeziku,
makar sami tako govore da ni jednu rec ne izgovaraju kao u knjizi;
gledajte na HRVATE, i oni uce knjizevni hrvatski jezik i u skolama i
izdaju i novine i knjige, iako vecina HRVATA GOVORI DRUGACIJIM
DIJALEKTOM nego sto se uci u skoli.

I samo su Rusini u Backoj poceli na svom narecju (dijalektu) stvarati
i knjizevnost. Dokle ce to dovesti? I dali ce dugo moci ovako? I kakva
je buducnost tog rada?...Ovakva je praksa prema uverenju pisca clanka
vodila asimilaciji. Kulturno prosvetni radnici, pa i siri krug
pripadnika narodnosti bio je i kulturno izolovan, od maticnog naroda,
bez bogatih veza sa njime. Stoga je bila od vecine prihvacna
orijentacija da se pored bacvansko-sremskog rusinskog govora koristi u
kulturnom zivotu i knjizevni ukrajinski. Dr. Matej Vinaj je 1929.
godine u clanku "Vreme prolazi" pisao o neophodnosti da se stvaraju
uslovi da narod moze koristiti bogatu knjizevnost na knjizevnom
ukrajinskom jeziku. Jer "kako ce doci do prosvete ako ga se ne pusti
ka glavnom izvoru prosvete: bogatoj knjizevnosti jednog velikog
naroda?" Zalagao se za to da se ovdasnji rusinski govor obogacuje
recima iz knjizevnog ukrajinskog jezika i da se objavljuju dela i na
ukrajinskom knjizevnom jeziku. Takva orijentacija je ila prihvacena i
od strane Rusinskog narodnog prosvetnog drustva "Prosvita".

U nacionalnom kulturnom zivotu izmedju Prvog i Drugog svetskog  rata
je koriscen i bacvansko-sremski govor, a objavljivan su i knjizevni i
drugi tekstovi na KNJIZEVNOM UKRAJINSKOM JEZIKU. To je bilo diktirano
i cinjenicom sto su doseljenici iz Galicije u svakodnevnom zivotu
koristili jezik kji je bio veoma blizk knjizevnom ukrajinskom jeziku.
Tako je pre Drugog svetskog rata pokrenut nedeljni list i na
ukrajinskom jeziku,kalendari su izdavani i na bacvansko-sremskom i na
knjizevnom ukrajinskom jeziku, a dvojezicno je objavljen i
Rusisko-ukrajinski almanah bacvansko-sremskih pisaca. Mali broj
obrazovanih ljudi, koji su poceli da pisu na bacvansko-sremskom
rusinsk jeziku, ulagali su istovremeno napore da ga obogacuju, jer se
radilo o siromasnom jeziku. Najveci broj tih ljudi se zalagao i za
ovladavanjem sa ukrajinskim knjizevnim jezikom. eki od njih su pisali
na oba jezika, pogotovo Gabor Kostelnik, koji je objavljivao svoja
dela na ukrajinskom jeziku u zapadnoj Ukrajni, a slao je svoje priloge
i na bacvansko-sremskom rusiskom jeziu u novine i kalendare koji su
izdavani u JUgoslaviji."

Nakon svega cu da kazem da ja kao galicijski Rusin (Ukrajinac)nemam
nista protiv da se jezik vojvodjanskih Rusina uvrsti u posebne
slovenske jezike. MOzda bi bilo vise logicno da se uvrsti u
juznoslovenske jezike jer je primio masu srpskih rijeci koje su
prilagodjene onim izvorno rusinskim rijecima. U nazivu tog jezika bilo
bi potrebno najmanje dodati jos da se on zove np. VOJVODJANSKO
RUSINSKI JEZIK.

Prije nekog vremena posjetio sam jednog kolegu iz Sevastopolja.
Sastajali smo se ali ga ja nikad nisam pitao iz kojeg je kraja
porijeklom. On govori samo ruski jezik. ZA mene je bio ono sto i dosta
Ukrajinaca u njegovom gradu tj. rusifikovani UKrajinac. Mislio sam da
su njegovi roditelji i ostali preci upravo od tamo. Medjutim, jednom
sam zatekao kod njega u gostima njegovog ujku.Upoznali smo se i poceli
razgovarati. Primjetio sam da ovaj stalno razgovara na ukrajinskom i
to onom vise tipicnom za Karpate. Bio sam iznenadjen te ga pitao kako
to da on razgovara na ukrajinskom a moj kolega na ruskom. Objasnio mi
je da on ne zivi u SEvastopolju vec u jednom gradicu na
rumunsko-ukrajinskoj granici i da je sva njihova porodica porijeklom
iz tog mjesta. Usavsi dublje u razgovor on mi je poceo objasnjavati:
"MI nismo Ukrajinci. Mi smo Rusini". Ja mu odgovorim to je jedno te
isto. I moji preci su iz Galicije te upisani u starim dokumentima kao
Rusini. On je potegao pitanje rusinskog jezika i spomenuo da u Srbiji
Rusini imaju poseban svoj jezik. Nastavili smo raspravu ali sam
primjetio da on pojma nema sta je to rusinski knjizevni jezik u
Vojvodini...Stvar se zavrsila tako da sam ja otisao i vratio se sa
casopisom na vojvodjansko rusinskom jeziku a nisam mu rekao o kojem se
jeziku radi. Dao sam mu da cita te ga upitao "Koji je to jezik?" NIje
znao da odgovori niti je mnogo razumjeo. Ja sam mu tada rekao "to je
upravo vojvodjanski rusinski jezik".